Jarane, de!

...Blog i dalje postoji. Samo je klik dalje, FB box, lijevo. Meni tako jednostavnije.

Ovaj blog se preselio u toplije krajeve.

Ne mogu obećati da ste me se zauvijek rješili na ovom mjestu, niti da ću prestati da vam dosađujem svojim komentarima. U suštini vrijeme je za promjene i mada nekih većih kod jarana u Dorsetu nema, ostajemo ovdje, ne znamo da li zauvijek, ali sve dok nam se svidja.... jedina promjena koja je uticala na odluku je razlika između bloga na blogger.ba i bloga u wordpressu.

Pa otprilike kao između fiće i mercedesa.

Ko svrati, svratio i dobrodošao je. Oni koji ne žele da napuste ovaj domen da bi pratili zgode i nezgode jarane iz Dorseta, pozdravljam od srca i želim sve najbolje.

Do čitanja ;-)

Da sam u zabludi u odnosu na svoju mulitjezičAVOst sam slučajno otkrila jučer. Sve rjeđom upotrebom maternjeg jezika (osim na ovom portalu i u razgovoru sa četverogodišnjim dječakom) sam  "zaostala" u razumijevanju osnovnih pojmova.

Ne znadoh tako na trenutak kako da odgovorim na pitanje druga iz osnovne škole (znači promijenili riječi nismo više decenija): Otkud ja tamo "gore" i da li sam se snašla jer mnogi iz naše generacije nisu. FB-chat zahtijeva brzu a diplomatsku reakciju, elem ne želiš biti arogantna niti da drug iz osnovne pomisli da ga ignorišeš.

Prva asocijacija: eto sam se odlično snašla prije neki dan u Londonu. Doduše, kad se uputiš vozom do Vicoria Station, sa kartom Londona u džepu, navigacionim sistemom, isprintanim rutama i redom vožnje javnog prevoza, a imaš i nešto novca u džepu za taksi ako negdje zapne, nema šanse da se ne snađeš.

Dobro sam  se snašla kad sam prije nekoliko godina se na Korzici obrela sa samo dvadeset eura u džepu jer mi je kreditna kartica ostala u Berlinu. Spirila sam dvadeset eurona instantno na doručak misleći da će mi jaranica uspješno prebaciti poštom lovu do popodnevnih sati. Što, kad šejtan hoće, se nije desilo. Pa sam gladna ležala u hotelskoj sobi sa otvorenim balkonskim vratima pored pekare koja peče mirisne kroasane i kontala kako da izvršim prepad na pekara kad ne znam francuski (od tad sam ubjeđena da u svim vodičima kroz Francusku treba da stoji kako se na francuskom kaže kroasan ili život!). Snašla sam se samo jer se moja jaranica sa službenikom u njemačkoj pošti tog dana svađala da li Korzika leži u Italiji ili Španiji, pa je insistirala da se lova pošalje fino na Korziku u Španiji, a mušterija je, kako znamo, uvijek u pravu. Valjala se ona od šege dok mi je to pričala na mobilni dok sam  ja gladna drečala kao maksum: Kako ne znaš da je Korzika u Francuskoj?! Ali drečanje tu ništa nije pomagalo. Te noći sam u agoniji spremala atentat i na momka koji motorićem razvozi pice po gradu, a na kraju sam večerala jabuke, smokve i kruške ukradene u nekom  voćnjaku na rubu grada. Snašla se.

Ali nekako sam imala osjećaj da to nije ono što moj drug iz osnovne škole ima na umu kad spomenu snalaženje. Nisam imala ni multiple choice, pa sam na brzinu utipkala: dobro sam, porodica tako, dijete u školi, svi zdravi, veseli i kako je on. E,  onda sam vidjela da se pitanje "kako si?" potpuno drugačije interpetira nego što  to moj jezički osjećaj govori.
"Kako si" može  u ovom kontekstu da prođe i kao  "jeSseSnašo?".  Iskoči mi veeeliki prozor na FB-chat-u: "Radim to i to (imenovanje radnog mjesta u provinciji jedne od otuđenih nam bivših republika, u privatnom sektoru = lova mi samo tako kapa), imam to i to, a osim toga radim još to i to što si sigurno vidjela na  FB profilu",  (ja ne zavirujem po profilima pa se osjećam kao prava bekanka), "imam trodnevno poslovno putovanje tu i tu... eto uvijek neka frka ali da se izdržati..." Ni riječi o ženi, djeci, porodici ili zdravlju... pa sam se za trenutak pitala o čemu ovaj i da li je do mene. Da nisam nešto pogrešno utipkala?

Pričam mužu tu malu anegdotu i on se saspe od smijeha. Nikada nije živio u našoj zemlji ali govori jezik, u međuvremenu bolje od mene (učenik je uvijek toliko dobar koliko mu je dobar učitelj, tješim se). Odmah mi je znao reći da je adekvatan odgovor na pitanje "jeSseSnašo?" da izvučeš slike i pokažeš: ovo moja kuća, ovo vikendica, ovo moje auto, ovo moja jahta, a ovdje moj bankovni račun. Ili kako drugačije da shvatimo ovo pitanje?

Do čitanja.

p.s. Osnovna inspiracija za ovaj post  mi je bio i osvrt blogerke uSvijetu,  o glasanju za Evroviziju. Zavirila sam, što inače ne radim, a na njenu preporuku, u komentare na sarajevo-x.  Na koji beznadežan nivo se sva diskusija o nacionalnim i dijasporskim pitanjima može spustiti, a sve pod izlikom al je šatro anonimno pa mogu svom očaju, zavisti, primitivizmu dati toliko maha koliko mi isti dušom haraju? Ja ću ipak i dalje da dolazim u maticu zemlju, da obiđem svoju porodicu, da svom zubaru ostavim pozamašnu svotu novca, da pojedem svoje ćevape od kojih će mi poslije biti muka, pa odem na more i Hrvatima ostavim sve što sam zaradila "čisteći smetljarnike". Drago mi je da očekivanja tu ne iznevjerim i da se i u toj situaciji (moto je - preguraće Huso i ovo) jednostavno snađem ;-))

Poslije toliko godina pratila sam Evroviziju. Mislim samo finale. Uz francuski sir, baget i mojito, ovaj zadnji je cijeli događaj učinio mnogo veselijim, smo uživali familijarno u jednom od najveselijih večernjih događaja u zadnjih godina.

Zeno je plesao uz bosanski song, rokeri mu se vazda sviđali i nije mu trebao mojito da uživa jer smije da ostane malo duže budan. Nakon songa broj deset je odgegao u vetkre.

Mene se najviše dojmila Francuska, vjerovatno jer je tada mojito bio najviše djelotvoran, pa mi je ritam ponjabolje išao u noge.

Najbolji dio večeri je, naravno bilo javljanje i glasovanje, jer britanski komentator je posjedovao britki humor i kratkim komentarima na javljanja iz drugih gradova mi definitvno spasio večer. Djelimično sam ležala na podu od smijeha. Drugo je doživjeti akcente i nastupe na engelskom jeziku u sopstvenoj režiji a potpuno drugo kad ga Britanac podvuče svojim komentarom. Ne, ko god je bila ona dama iz Sarajeva koja je saopštavala rezultate, uopšte se nije proslavila.

Što me vodi u još jednu digresiju koja nema veze sa Eurovizijom ali sa akcentima. Neki dan na poslu Francuskinja nekoj mušteriji kaže. Could I give you a shag? Mislila je naravno  "ček".

Back to Eurovision.

Lena mi  je bila lošija u ovom zadnjem nastupu nego na videu kojeg sam vidjela na netu, ali ipak je eto, nekim čudom, pobijedila. Ozbiljno mi je išla na živce da je u kratkim intervjuima bila tako neprirodno namještena, da bih joj na licu mjesta oduzela dvjesta poena da sam bilo koji faktor u ocjenjivanju umjetničkog dojma.

Lenomanija je još jedan uspješan poduhvat njemačkog tv-gurua Stefana Raaba, koji očito sve što dotakne pretvara u novac. Mnogo novca. Interesantno mi bilo i vidjeti kako njemačka delegacija na euroviziji, baš kao i većina njemačke populacije, ima(doduše opravdanih)  problema sa nacionalnim simbolima. Niko, ama baš niko, njemačkom zastavom nije zamahnuo kao to inače velike patriote čine, prije su je držali kao neku kuhinjsku krpu koju bi malo i na brzinu otresli, pa spustili da ne bi nedajbože neko pomislio da se njome previše diče.

Nakon pobjede, Germany je u ekstazi, pratila sam gledajući Euroviziju na tv aktivitete poznanika, prijatelja i inih na Facebook-u, ova pobjeda nakon 28 godina nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Temperature su lude za ovo podneblje i za mjesec maj. Ništa što se da porediti sa mediteranskim vrelinama, ali 27 do 30 stepeni je ovdje stvarno vrelo. U svakodnevnu rutinu smo uključili jutarnje mazanje kremom za sunčanje kako malenog vražića tako i mame. Za mamu je to bitno jer je alergična na sunčeve zrake. Zato se vascijeli život fura da je svijetli ten pravo "plemićki" a u stvari se tješi jer zna da bez faktora 50 na koži ona ne bi mogla  na suncu provesti više od dvadeset minuta.

Za Zena je mazanje važno jer puno vremena u školi provodi u vrtu i na igralištu,  a za malu djecu i njihovu kožu sunce može da bude pogubno. Projekt vanjski se u školi zove Mini-Beasts. U prevodu jurcaju okolo i traže bube i insekte, istražuju floru i faunu. Pjesmica koja ide uz projekt je (ne izlazi mi iz vugla već danima) Where are you Mr Bumble Bee? Uče vrijedno da je svaki i najmanji život dragocjen te da se prema njima odnose s puno poštovanja. Da se bube ne smiju stiskati, gurati, pritiskati. Mada se to u školi očito ne gleda previše strogo. Vidim kako Zeno samo ispusti pokoje OOOPS kada navodno pomaže mravu da pređe sa opasnog trotoara na zidić. I think this one is dead, very dead... kaže mudro i nastavi se igrati kao da ništa nije bilo.  "Please don´t squeeze me, please don´t push me, please don`t hurt me´"... je isto iz pjesmice koja mi bruji svakodnevno u ušima.  Tako saznajemo mi roditeljke o čemu se u stvari u Mini Beasts projektu radi.

Najbolje ipak vidimo kako je ekspedicija tekla kad ih "raspuste" iz učionice. Dijete koje se od mene poljupcem rastalo čisto kao sunašce izgleda kao da je provelo dan u dimnjaku. Sa mrgavog lica se sjajke samo plave oči, kosa je potpuno mokra, zakudrana što od znoja, što od slamki,  što od travki, što od prašine. Rahmetli bijela polo majica od jutros nema ni sprijeda ni pozadi kvadratni centimetar koji nije uriban zemljanom tamno smeđom prašinom i flekama od ručka (čuveni hot dinner, samo tako razaznajem šta je bilo za ručak, Zeno mi inače uvijek daje standardni odgovor čokolada, meso i riža). Ni ostali dijelovi garderobe ne izgledaju mnogo bolje. Svaki put kad ga tako vidim mi bude žao da nemam kameru pri ruci jer slika kaže više od hiljadu riječi, al ću da nadoknadim ovaj ugođaj, obećavam.

Pošto je sezona počela, još prije tri sedmice, navrli su i turisti. Za nas to znači da kad se dovezemo kući  da dugo sjedimo u autu, po mogućnosti u nekom hladu. Zeno se igra sa gameboyem i vriska od sreće. Ja dreždim i vrebam da li će neko od turista da napusti neki od parkinga u našoj ulici. To se obično i desi u najboljem slučaju nakon dvadesetak minuta. Razumijem  ih da ne žele da plaćaju parking i da žele da im je samo dvije minute pješačenja do plaže. Ali bi i oni mogli da razumiju ubilačke poglede stanara koji bukvalno žive na ulici u iščekivanju dva metra slobodnog prostora gdje mogu da ostave auto i odu malo i svojoj kući. Obično "malo" i psujem na bosanskom, to mi dođe kao manje strašno. Mada znam da Zeno upija sve kao spužva i da će mi se sve to vratiti kao bumerang. Naročito sočno lajem pominjući bližu rodbinu i neke spolne organe ili karakterne osobine (kako se uzme)  kad vidim kako iz auta izvlače smeće, prazne omote od čipsa, kese, plastične boce. I nemarno ih ostavljaju na pločniku ispred naše kuće dok izbjegavajući svaki direktni pogled u mom pravcu napuštaju "mjesto zločina".

Kad se dočepamo sigurne hladovine našeg stana prvo Zena zavalimo na kupanjac. Ništa tu više ne pomaže regularno pranje ruku i lica nakon trke za Mr Snail i Mr Bumble Bee. Dok se Zeno kiseli, ja si pristavim kaficu. Onda neki snack-ić za malešnog ogladnjelog vuka, onda pospremanje cunamija po stanu, onda spremanje večerice,  onda se pojavi i big babo. Pa onda večera, pospremanje igračaka sa Zenom, pripremanje logistike za sutradan, pranje zubića i zuba, čitanje u krevetu.

Potom se čuje samo hrk, hrk. Kako mali tako i veliki jarani u Dorsetu zahrču v rlo rano. Kao kokoši i još gore, prije nestanka svjetlosti dana. Da, ovdje je 21.05 i još uvijek je dan. Još jedan koji nam prođe bez da smo smočili vrele noge u Atlantiku, ali sutra... Sutra nam neće nikuda pobjeći.